Dvor Veliki Tabor
Veliki Tabor spada http://Dvor Veliki Tabormeđu najljepše i najočuvanije spomenike srednjovjekovne fortifikacije-stambene arhitekture Hrvatske, a i ovog dijela Europe. Sam grad smješten je u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, na području Krapinsko-zagorske županije općini Desinić i župi Desinić.
Dandanas se ne zna kad je grad prvotno sagrađen i tko su bili njegovi graditelji. Analizom se može sa sigurnošću tvrditi da je grad sagrađen u drugoj polovici XV.stoljeća u doba prvih turskih provala na hrvatski teritorij. U to vrijeme, vlastelini uz potporu europskih vladara, naglo su gradili utvrde na području Hrv. zagorja zbog obrane od Turaka. Inače riječ “tabor” znači ratni logor. Prvi spomen naziva Tabor “Thabor aliter Wrbowicz” je zabilježen godine 1497. Od godine 1511. na dalje isprave razlikuju dva tabora: Veliki kraj Borovca i Mali kraj Klenovca, dok je Veliki Tabor “Naghthabor” prvi put izričito spomenut u jednoj ispravi iz 1513. Za Veliki Tabor je nekoć upotrebljavan i još stariji naziv Vingrad koji u narodu toga kraja ni danas nije zaboravljen. Od kraja XIX. do sredine XV.stoljeća, vlastelinstvo nad Velikim Taborom bilo je u vlasništvu grofova Celjskih koji su se prije zvali “gospoda od Sounecka”, dobivši ga od kralja Žigmunda, a izgubivši Veliki Tabor pogibeljom Ulrika Celjskog u sukobu s Ladislavom Hundayem. Pogibeljom Ulrika Celjskog izumrla je obitelj Celjski, koji su tada držali knežiju Zagorje i županiju Varaždinsku i Zagrebačku.
Uz grofove Celjske i Veliki Tabor vezana je legenda o Veronici Desinićkoj.
Ratkayi Velikotaborski, 1502.g. postaju vlasnici Velikog Tabora, nakon obitelji Celjski darovnicom od kralja Massimilijana II. Petru barunu Ratkayu za vojne zasluge. Ti su vlasnici dogradili Veliki Tabor, koji je poprimio današnji izgled. Na ulazu u Veliki Tabor još postoji grb grofovije Ratkay: zidani bunar s kolutarom i vedricom.
Peterokutna kula je nedvojbeno najstariji dio grada, središnja i najveća građevina velikotaborskog sklopa (XV.st). Kasnije je oko kule građen prsten.(XVI. i XVII.st). Dvor ima još i danas svoj bunar, kapelicu i zvono. Danas je Veliki Tabor turističko i kulturno središte sjeverozapadne Hrvatske. Svake se godine održavaju umjetničke izložbe, mačevanje, lov sokolima.
Ukoliko se nađete u blizini Velikog Tabora nemojte propustiti priliku te posjetite taj predivan dvorac. Za više informacija posjetite: www.veliki-tabor.hr
Župna crkva svetog Jurja
Prvo spominjanje desinićke crkve seže do davne 1590 .g. kada kralj Rudolf dozvoljava održavanje godišnjih sajmova oko crkve “s Georgii” i kapele “s. Annae in Desinych”. Međutim radovima na vjeronaučnoj dvorani pronalaskom grobova utvrđeno je da se prva crkva nalazila upravo na tom mjestu kod današnjeg župnog doma. Kasnije g. 1639. sagrađena je na današnjem mjestu, a 1676. g. je ista proširena, u baroknom stilu. U rujnu mjesecu 1688. g. zagrebački biskup Alexandar Ignjat Mikulić posvetio je crkvu. Nova crkva blagoslovljena je od domaćeg župnika Juraja Novaka 01. 11. 1902., a posvetio ju je 1937. nadbiskup Alojzije Stepinac.
Od povijesnih monumentalnih vrijednosti treba spomenuti tri srebrna kaleža, stari misal, monstranca sve iz XVI. stoljeća, ranobaroknu kadionicu, pacifikal s trolisnim prečkama, kasnobaroknim relikvijem sv.Križa, zlatom vezana klauzula od jelenje kože. Crkva ima poligonalno svetište, do kojeg je sakristija, pobočne kapele koje tvore tlocrt u obliku križa. Na glavnom pročelju poviše portala je reljef Srca Isusova, s dva anđela u poklonu. Zvonik ima biforu, galeriju za ophod, satove, te visoku zašiljenu kapu. Orgulje J. Branda op-60 krase veliki kor, a nabavljene su početkom XX. stoljeća. Od starijih spomenika sačuvan je nadgrobni epitaf Petra II. Rattkaya.
Dvorac Horvatska
Dvorac svojim položajem dominira na brežuljku odakle se pruža pogled na okolicu, na doline potoka Horvatske i Sopotnice te na selo zapadno od dvorca. Prema predaji, koju i danas seljaci spominju, Horvatska je dobila pridjev Velika još u doba turskih osvajanja kada je samo 25 mladića, kako kaže legenda, obranilo Horvatsku od Turaka. Velika Horvatska posjed je obitelji Ratkay od 16. st., a pripadala je velikotaborskom vlastelinstvu na kojem su Ratkayi bili vlasnici Miljane te Velikog i Malog Tabora. Prije dvorca u Horvatskoj je postojala kurija koja se prvi put spominje 1571. g. u darovnici cara Maksimilijana Petru Ratkayu kao “curia felseo Horwaczka”. O gradnji dvorca 1611. g. svjedoči natpis koji se nalazio iznad ulaznog portala, a kad je on srušen, ugrađen je u ostatak sjevernog krila dvorca. Na kamenoj ploči spominje se obitelj Palfi de Erdödy s uklesanim grbom.
Velika Horvatska pripada Ratkayima do 1793. godine kada taj plemićki rod izumire. Sljedećih par desetljeća izmjenjuju se vlasnici među kojima su bili Antun Janković Bribirski, grof Franjo Thugut i kraljevska uprava, a neko se vrijeme dvorac upotrebljava i kao samostan.
Uz dvorac u Velikoj Horvatskoj sredinom 19. st. postojao je veliki perivoj romantičarskih obilježja. Ne zna se kad je perivoj nastao. Dvorci obitelji Ratkay nikad nisu imali velike perivoje, već uvijek male vrtove neposredno uz dvorac kao u Miljani, Velikom i Malom Taboru. Perivoj koji je 1861. g. zauzimao površinu oko pet hektara, bio je neposredno vezan uz dvorac. Dvorac je bio sa tri strane okružen perivojem, a sjeverno je pročelje bilo orjentirano na gospodarsko dvorište. Kada je posjed prodan seljacima 1914. godine, perivoj je rasparceliran i pretvoren u oranice. Od biljnog materijala nekad lijepog perivoja, danas je ostalo samo nekoliko pojedinačnih stabala od kojih se ističe velika platana.
Od velikog četverokrilnog ranobaroknog dvorca ostalo je samo istočno krilo, u kojem se od 1914. g. nalazi osnovna škola. Te godine cijelo vlastelinstvo rasprodano je seljacima koji su rušili dvorac i prodavali građevinski materijal.
Kapela sv. Ane također se prvi puta spominje 1590. g. kada kralj Rudolf dopušta crkveni sajam oko župne crkve sv. Ane u Desiniću. Nakon toga se crkva ne spominje sve do 1802 .g. kada je obnovljena. Kapelu je oslikao Oton Iveković u vrijeme kada je boravio u Velikom Taboru. Oton Iveković oslikao je pet slika na zidu : Posljednja večera, portrete Ćrila i Metoda te Augustina Kažotića i sv. Jeronima. Kapelica se nekoliko puta obnavljala, ali nikada kompletno. Tek se 1997. g. na inicijativu župnika Franje Mezaka krenulo u temeljito obnovu. Obnovljeno je krovište, napravljena je drenaža i temeljita izolacija temelja kapela kako bi se spriječilo njeno daljnje propadanje, a osobito propadanja fresaka na zidu koje također čekaju temeljitu obnovu.
Kapela je građena uglavnom u romaničkom stilu. Zvonik kapele građen je na preslicu što je čini jedinstveni primjerkom romaničke gradnje u kontinentalnoj Hrvatskoj.
Stara zgrada župnog dvora iz 18. st. smještena je uz kapelu sv. Ane. Služio je kao zgrada za stanovanje župnika i ostalih članova dvora koji su brinuli o kućanstvu i gospodarstvu. Već 1676. g. na tom mjestu postoji župni dvor, drven i pokriven slamom koji je 1708. g. do kraja izgorio u požaru. 1753. g. župnik Juraj Petričević počeo je graditi novi župni dvor, koji i danas postoji. Većim djelom je sagrađen od kamena. Ima dvije etaže. U prizemlju se nalazi velika prostrana prostorija koja je služila kao kancelarija. Do nje su kuhinja i smočnica. Odmah po ulasku kroz glavna ulazna vrata s desne strane nalazi se velik podrum u kojem se nalazi nekoliko starih drvenih bačvi u kojemu je župnik držao vino. 1969. g. napravljena je nova električna instalacija, postavljeni novi prozori i dograđen balkon sa sjeverozapadne strane. Na katu se nalazi pet spavaćih soba u kojemu se nalaze stare zemljane peći. Od 1970. g. u župnom dvoru žive časne sestre Dominikanke koje su u župu dovedene kako bi vodile brigu o kućanstvu, te obavljale orguljašku, zvonarsku i sakristansku službu te pomagale u katehizaciji djece.
Skromna trošna kapelica, obnovom je zablistala u punom sjaju kako i priliči kapeli smještenoj na jednom od najljepših vidikovaca na ovome području. Smještena je sjeverozapadno od Desinića, poviše Velikog Tabora u Humu Košničkom. Uzbuđenje s dodirom ovoga prostora pojačava nezaboravan pogled na valovito more bezbrojnih brežuljaka s desecima crkvi te impozantnim Velikim Taborom na valu proplanka ispod nas. Na ovakvim mjestima prestajemo se pitati zašto su crkve građene na često nepristupačnim lokacijama? Slika nadnaravnog savršenstva okoliša nameće jasan odgovor. Crkva na ovome mjestu prvi se put spominje 1678. godine u kanonskim vizitacijama. Unutrašnjosti kapelice popločene velikim kamenim blokovima uglavnom je barokni inventar kojemu hitno treba obnova. Glavni rokoko oltar Marije Magdalene je iz 1771. godine, a pobočni oltari sv. Vida i sv. Antuna Padovanskog su kasnobarokno-klasicističkog stila.
Propovjedaonica je iz 1753. Trošne orgulje, prvotno smještene u župnoj crkvi sv. Ane, potječu iz 1763., a rad su orguljaša Raspara Mitterreittera. Svakako treba spomenuti i drveni luster, te oslik sačuvan s južne strane pročelja crkve te nanovo obnovljen toranj. A ono po čemu će nam crkva ostati u sjećanju svakako jesu stupovi sa stiliziranim opletom vinove loze. Ima 4 zvona od kojih je najveće zvono sv. Marije Magdalene s nazivom SANCTA MARIA MAGDALENA ORA PRO NOBIS.
Prema legendi, nekada davno ovim prostorima vladao je moćni ban grof Herman II. Celjski. Njegov mladi sin Fridrik, jašući očevim posjedima zagledao se u nježnu zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika buknula je uzajamna ljubav koja nije bila po volji starom Hermanu. Unatoč njegovom protivljenju, Fridrik i Veronika pobjegli su u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji gdje su se potajno vjenčali. Stari grof Herman ubrzo je doznao za njihovo vjenčanje te je poslao vojsku s nalogom da uhvate ljubavnike. Fridrik je uspio spasiti Veroniku iz grada, te je ona pobjegla preko Gorskoga kotara i Kalnika do seoca Sveta Margita. Fridrika su očevi vojnici uhvatili i zatvorili u Celjsku kulu, usku i visoku oko 23 m. Tu je bio zatvoren preko četiri godine. Od tada se ta kula zove Fridrikova kula. Veroniku su Hermanovi vojnici zatvorili u Velikom Taboru. Herman je nesretnu Veroniku optužio da je copernica koja je zavela njegova sina. Organizirano je suđenje koje je trajalo puna dva dana. U predvečerje drugog dana suci su izjavili: Gospodine bane! Na ovoj djevojci nema nikakve krivice, a kamoli zločina. Jedino što gaji veliku ljubav prema vašem sinu Fridriku. No, presvijetli bane, ljubav nikada nije bila grijeh, a kamoli zločin. Ljubav je jedna od najljepših ljudskih vrlina! Time je naš posao, presvijetli bane završen. Unatoč presudi, čim su suci krenuli prema izlazu, grof Herman izdao je nalog kaštelanu da ubiju Veroniku. U dvorištu Velikog Tabora postavili su drvenu posudu punu vode i u njoj utopili Veroniku. Njeno mrtvo tijelo uzidali su u zid koji spaja peterokutnu kulu s ulazom u dvorac. Ipak, čak se i danas, osobito u dugim zimskim noćima, u Velikom Taboru uz zavijanje vjetra čuje jecanje nesretne Veronike…
Izvor: Dvor Veliki Tabor
Spomenici
Na istočnom ulazu u Desinić nalazi se kip Majke Božje Kraljice koji datira još iz 17. stoljeća.
Jedno od raspela po kojima je Desinić poznat.
Dvorci
Veliki Tabor
Veliki Tabor spada među najljepše i najočuvanije spomenike srednjovjekovne fortifikacije-stambene arhitekture Hrvatske, a i ovog dijela Europe. Sam grad smješten je u sjeverozapadnom dijelu Hrvatskog zagorja, na području Krapinsko-zagorske županije općini Desinić i župi Desinić.
Dandanas se ne zna kad je grad prvotno sagrađen i tko su bili njegovi graditelji. Analizom se može sa sigurnošću tvrditi da je grad sagrađen u drugoj polovici XV.stoljeća u doba prvih turskih provala na hrvatski teritorij. U to vrijeme, vlastelini uz potporu europskih vladara, naglo su gradili utvrde na području Hrv. zagorja zbog obrane od Turaka. Inače riječ “tabor” znači ratni logor. Prvi spomen naziva Tabor “Thabor aliter Wrbowicz” je zabilježen godine 1497. Od godine 1511. na dalje isprave razlikuju dva tabora: Veliki kraj Borovca i Mali kraj Klenovca, dok je Veliki Tabor “Naghthabor” prvi put izričito spomenut u jednoj ispravi iz 1513. Za Veliki Tabor je nekoć upotrebljavan i još stariji naziv Vingrad koji u narodu toga kraja ni danas nije zaboravljen. Od kraja XIX. do sredine XV.stoljeća, vlastelinstvo nad Velikim Taborom bilo je u vlasništvu grofova Celjskih koji su se prije zvali “gospoda od Sounecka”, dobivši ga od kralja Žigmunda, a izgubivši Veliki Tabor pogibeljom Ulrika Celjskog u sukobu s Ladislavom Hundayem. Pogibeljom Ulrika Celjskog izumrla je obitelj Celjski, koji su tada držali knežiju Zagorje i županiju Varaždinsku i Zagrebačku.
Uz grofove Celjske i Veliki Tabor vezana je legenda o Veronici Desinićkoj.
Ratkayi Velikotaborski, 1502.g. postaju vlasnici Velikog Tabora, nakon obitelji Celjski darovnicom od kralja Massimilijana II. Petru barunu Ratkayu za vojne zasluge. Ti su vlasnici dogradili Veliki Tabor, koji je poprimio današnji izgled. Na ulazu u Veliki Tabor još postoji grb grofovije Ratkay: zidani bunar s kolutarom i vedricom.
Peterokutna kula je nedvojbeno najstariji dio grada, središnjja i najveća građevina velikotaborskog sklopa (XV.st). Kasnije je oko kule građen prsten.(XVI. i XVII.st). Dvor ima još i danas svoj bunar, kapelicu i zvono. Danas je Veliki Tabor turističko i kulturno središte sjevero-zapadne Hrvatske. Svake se godine održavaju umjetničke izložbe,mačevanje, lov sokolima…
Ukoliko se nađete u blizini Velikog Tabora nemojte propustiti priliku te posjetite taj predivan dvorac…
Za više informacija posjetite: www.veliki-tabor.hr
Velika Horvatska
Dvorac svojim položajem dominira na brežuljku odakle se pruža pogled na okolicu, na doline potoka Horvatske i Sopotnice te na selo zapadno od dvorca. Prema predaji, koju i danas seljaci spominju, Horvatska je dobila pridjev Velika još u doba turskih osvajanja kada je samo 25 mladića, kako kaže legenda, obranilo Horvatsku od Turaka.Velika Horvatska posjed je obitelji Ratkay od 16. st., a pripadala je velikotaborskom vlastelinstvu na kojem su Ratkayi bili vlasnici Miljane te Velikog i Malog Tabora. Prije dvorca u Horvatskoj je postojala kurija koja se prvi put spominje 1571. g. u darovnici cara Maksimilijana Petru Ratkayu kao “curia felseo Horwaczka”. O gradnji dvorca 1611. g. svjedoči natpis koji se nalazio iznad ulaznog portala, a kad je on srušen, ugrađen je u ostatak sjevernog krila dvorca. Na kamenoj ploči spominje se obitelj Palfi de Erdödy s uklesanim grbom.
Velika Horvatska pripada Ratkayima do 1793. godine kada taj plemićki rod izumire. Sljedećih par desetljeća izmjenjuju se vlasnici među kojima su bili Antun Janković Bribirski, grof Franjo Thugut i kraljevska uprava, a neko se vrijeme dvorac upotrebljava i kao samostan.
Uz dvorac u Velikoj Horvatskoj sredinom 19. st. postojao je veliki perivoj romantičarskih obilježja. Ne zna se kad je perivoj nastao. Dvorci obitelji Ratkay nikad nisu imali velike perivoje, već uvijek male vrtove neposredno uz dvorac kao u Miljani, Velikom i Malom Taboru. Perivoj koji je 1861. g. zauzimao površinu oko pet hektara, bio je neposredno vezan uz dvorac. Dvorac je bio sa tri strane okružen perivojem, a sjeverno je pročelje bilo orjentirano na gospodarsko dvorište. Kada je posjed prodan seljacima 1914. godine, perivoj je rasparceliran i pretvoren u oranice. Od biljnog materijala nekad lijepog perivoja, danas je ostalo samo nekoliko pojedinačnih stabala od kojih se ističe velika platana.
Od velikog četverokrilnog ranobaroknog dvorca ostalo je samo istočno krilo, u kojem se od 1914. g. nalazi osnovna škola. Te godine cijelo vlastelinstvo rasprodano je seljacima koji su rušili dvorac i prodavali građevinski materijal…
