Desinić se spominje prvi put negdje oko 1334.g. u statutima zagrebačkog Kaptola, pod imenom “Ecclesia sancti Gheorgii de Zothla” kao sjedište rimokatoličke župe sv.Jurja. U XV. stoljeću vlastelinstvo nad naseljem, poglavito dvorcem Velikim Taborom, pripadalo je grofovima Celjskim, do njihove pogibelji. Kasnije postaju vlasnici grofovija Ratkay…

Sam Desinić karakterističan je kao malo zagorsko neurbano mjesto, s prostranom gotičkom crkvom sv.Jurja na mjesnom trgu, uz čovjeka seljaka koji se mučio radeći cijeli dan na zemlji sa vrlo skromnim mogučnostima.

Tipična obitavališta su bile drvene kućice, pokrivene slamom te karakterističnim svijetlo plavim interijerom.

Prvi pisani tragovi popisa stanovništva općine Desinić potječu iz godine 1823. iz naj starije župne knjige “Status animarum” za župnikovanja Johanesa Sepoka i kapelovanja Josipa Strittoffa. Školstvo je uvedeno tek 1843.g., uveo ga je orguljaš Mihalj Šibl iz Zlatara, postavši prvi učitelj u Desiniću. Od 1869.godine učiteljsku službu vodi Juraj Prejac, rodom iz sv.Margarete kod Ptuja, inače otac poznatijeg Jurice Đure Prejca. Školu je počela graditi općina Desinić još 1864. godine, a dograđena je 1865.g., kad počinje i nastava…

---

Znameniti Rattkayi 

Tri stoljeća su stvarni gospodari desinićkog kraja bili grofovi, filozofi, profesori, svećenici, vojskovođe, hrvatski banovi i političari – grofovi Rattkay.

To su grofovi koji su dovršili izgradnju dvora Veliki Tabor u neposrednoj blizini Grešne gorice gdje je obitavala Veronika Desinićka, ljubav Fridrika Celjskog iz obitelji Celjski koja je na Velikom Taboru živjela prije dolaska Rattkaya.

Vladali su Rattkayi tu u župi svetog Jurja u Desiniću, s kapelom svete Ane, svetog Ivana i svete Magdalene.

PAVAO, LADISLAV, IVAN, BENEDIKT I TOMA RATTKAY

1502. godine ban Ivanuš Korvin dvorac Veliki Tabor zajedno s pripadajućim naseljima daruje Pavlu Rattkayu i njegovoj braći Ladislavu, Ivanu, Benediktu i Tomi zbog njegovih ratnih zasluga u obrani Hrvatskog kraljevstva od Turaka.
Već 1503. g. Pavao Rattkay umire i biva pokopan u Lepoglavi.

Kralj Vladislav II Jagelović potvrđuje darovnicu kojom Pavlovoj braći Ivanu, Benediktu, Ladislavu i Tomi potvrđuje uživanje vlastelinstva.
Braću su u posjede uveli u skladu sa zahtjevima i pravima toga doba izaslanik Zagrebačkog kaptola prebendar Franjo Gerezd i kraljevski izaslanik Ivan Verić Zadrovački.
Ladislav i Benedikt boravili su povremeno u Velikom Taboru dok su Toma i Ivan boravili na ugarskim posjedima obitelji Rattkay.

Ladislavovi sinovi Petar i Pavao trajno su se naselili u Veliki Tabor i od tada sve generacije Rattkayevih sve do smrti njihovog posljednjeg muškog potomka 1793. vežemo za Veliki i Mali Tabor kao njihova glavna prebivališta.

PAVAO II. RATTKAY

Na glas dolazi kao hrabar borac protiv Turaka.
Zbog tih zasluga kralj Ferdinand I. 1542. g. mu dodjeljuje titulu podbana.

Pavao II. Rattkay dobro se brinuo za posjede i proširivao ih, a uz to uzdigao se u red visokih feudalaca.
Bio je podžupan varaždinske i križevačke županije, a uz to i plemićki sudac u varaždinskoj županiji.

Najznačajniju pobjedu nad Turcima ostvario je 1549. g. kod Vezprema, ali isticao se i u ostalim borbama, ratujući i s Nikolom Zrinskim. Nakon njegove smrti sve njegove posjede nasljeđuju njegovi sinovi, Petar II. i Pavao III., osim jednog djela tzv. „djevojačke četvrtine“ koju ostavlja svojoj sestri.

PETAR II. RATTKAY

Ferdinand II. 30.05.1559. g. uzdiže braću Petra II. i Pavla III. Rattkaya u red hrvatskih velikaša dodjeljivanjem barunata.

Petar se ženio tri puta te tako stekao brojnu obitelj, ali i brojne posjede koje je dobio ženidbom.
Najveći dio svoje vojne službe Petar je proveo u Krajini, također se istaknuvši hrabrošću u borbi protiv Turaka.
Zbog vojnih zasluga, 1571. g. za sebe i svoje sinove dobiva novu darovnicu od cara Maksimilijana kojom mu car potvrđuje trajno pravo, tj. potpuno vlasništvo s uživanjem spomenutih dobara uz neograničenu vlast raspolaganja nad Velikim Taborom i Jurketincem te sa svim drugim pripadajućim posjedima.

Petar II. Rattkay se osim odlika u borbi sa Turcima, u povijesnim dokumentima spominje i kao drzak pljačkaš i kao aktivni sudionik hrvatsko – slovenske seljačke bune 1573. g. u borbi protiv pobunjenih seljaka.

Od cara Rudolfa II. za odanost dobiva 1578. g. diplomu o obnovljenom plemstvu i svečanom grbu.

Petar II. Rattkay umro je  16. 02. 1586. g., a sahranjen je u desinićkoj župnoj crkvi sv. Jurja, nad čijim je grobom u kamenu isklesan njegov lik u viteškoj odori s latinskim natpisom:

PAVAO III. RATTKAY

Zajedno s Petrom II. Rattkayem stekao je barunsku titulu 1559. godine. Bio je zagrebački kanonik.

IVAN II. RATTKAY

Sin Petra II. Rattkaya.

Od javnih poslova Ivan Rattkay obavljao je od 1592. – 1596. g. funkciju bana, a prema zaključcima hrvatsko – slavonskog sabora obavljao je tu funkciju do prije svoje smrti 1611. g.

Po ženi u vlasništvo Velikotaborskog vlastelinstva donosi posjede Susedgrad, Jurketinec i Donju Stubicu.

Na molbu Ivana II. Rattkaya 11.01.1590. g. kralj Rudolf II. njihovim selima Desiniću, Sopotu, Selima i Malom Taboru, budući da su davali značajne ekonomske i novčane prihode, dodjeljuje sajamski privilegij. Prema tom privilegiju u Desiniću se sajam održavao dva puta na godinu kod crkve sv. Jurja i to na blagdan sv. Ane i sv. Jurja.

Sahranjen je 1611. godine u Lepoglavi.

STJEPAN I. RATTKAY

Rodio se 1576. godine u Velikom Taboru.

Profesor zagrebačkog kolegija Družbe Isusove. Studirao u Beču.

Pomagao rentom otvaranje gimnazije u Zagrebu 1607. godine i teološkog fakulteta 1633. godine u Hrvatskoj.

Umro je 1629. godine.

NIKOLA I. RATTKAY

Rodio se godine 1601. u Velikom Taboru.

Kolegij Družbe Isusove pohađao je u Zagrebu od 1614. – 1616. godine, a nastavio je u Brnu od 1616. – 1618. godine. U Grazu studira filozofiju od 1618. – 1622. godine. 1623. g. poslan kao misionar na istok u Siriju, Indiju, Kinu, Mongoliju, Tibet i Japan. Zaređen je 1624. godine i postaje župnikom u Bombaju. 1653. godine obnaša službu vicerektora Isusovačkog kolegija u Damavnu, pa rektora u Chavlu do 1658. godine. U svojim izvještajima i pismima iz Goe (glavnog grada portugalske Indije) dao je značajne podatke o životu i običajima tamošnjeg stanovništva.

Svoj dio imovine Velikog Tabora od 2000 zlatnih forinti ostavio je Isusovačko redu.

Cijeli svoj život provodi u misijama gdje i umire 1662. g. u Tannanahi.

JURAJ II. RATTKAY

Rođen je u Velikom Taboru 1612. godine.

Završava studij teologije u Grazu i Beču. Ulazi u Isusovački red, ali ubrzo prelazi u svjetovno svećenstvo.

Godine 1641. imenovan je kanonikom Zagrebačkog kaptola. 1642. postaje tajnik zagrebačkog biskupa Benedikta Vinkovića. 1463. g. imenovan je čazmanskim i karlovačkim arhiđakonom, te kanonikom Zagrebačkog kaptola.

Od 1646. – 1649. g., zastupnik je u Ugarsko – Hrvatskom saboru u Požunu.

Sudjeluje s banom J. Draškovićem u vojnim pohodima protiv Turaka. S Petrom Zrinskim i J. Frankopanom odlazi 1647. godine u rat protiv Šveđana.

Godine 1652. objavio je u Beču povijest Hrvatske.

Do 1666. godine obnašao je službu župnika u zagrebačkoj župi svetog Ivana u Novoj Vesi.

1652. g. objavljuje povijest Hrvatske „Memoria regum et banovinorum Regnorum Dalmatiae“.

Sahranjen je 1666. godine kao kanonik zagrebačkog kaptola u Hrvatskoj prvostolnici.

Godine 2010. Muži zagorskog srca „Društvo Veliki Tabor“ i općina Desinić podigli su spomenik na otvorenom na najljepšem mjestu u Desiniću uz crkvu sv. Jurja.

IVAN III. ADAM RATTKAY

Rodio se u Ptuju 1647. godine.

U Grazu je završio studije filozofije i teologije.

1664. g. pristupio je Isusovačkom redu. 1671. – 1672. g. predaje književnost na isusovačkoj gimnaziji u 1676. g. zaređuje se za svećenika i na fakultetu bogoslovije u Linzu predaje etiku.

Godine 1678. odlazi na dužnost misionara u Italiju, Španjolsku i Meksiko. 1678. g. odlazi na misionarsku dužnost u Meksiko i živi dvije godine s indijanskim plemenom Tarahumara (1681. – 1683. g.).

Napisao putopis „ Izvještaj iz Tarahumare“ u njemu detaljno opisuje tarahumarski narod  i zemlju te crta kartu Tarahumare s ucrtanim misionarskim stanicama i španjolskim utvrdama. U pismima koja šalje provincijalu isusovačkog reda u Austriji opisuje svoj put u Meksiko i misije među nekrštenim Indijancima.

Umro je 1683. godine od posljedica urođeničkog otrova.

SIGISMUND II. RATTKAY

Rođen 1660. godine.

Sigismundu 1678. g. kralj Leopold za 300 godina vjernosti dodjeljuje grofovsku čast, te su Rattkayi od toga dana postali grofovi Rattkay.

1695. godine obnaša dužnost kapetana konjanika u Đurđenovcu.

ADAM BENEDIKT RATTKAY

Rodio se u Velikom Taboru 1678. godine.

Studirao je teologiju u Bologni. 1703. godine postao je kapelan, pa župnik u Stenjevcu.
Godine 1706. dobio je titulu opata, a 1707. g. zaređen je za Senjskog biskupa.

Aktivan u javnom i političkom životu Hrvatske.

JOSIP IVAN KRSTITELJ RATTKAY

Rođen je 1720. godine u Velikom Taboru.

Oženjen barunicom Rozinom Codelly, ali nisu imali djece.

Opterećen brojnim dugovima oporučno je ostavio imovinu nećaku Josipu Wintershoffenu.

Njegovom smrću 1793. g. gasi se Hrvatska i Desinićka loza Rattkaya.

izvor: https://www.tz-kumrovec-desinic-zagorskasela.hr/znameniti-rattkayi/

---

  Đuro Prejac

---

Osnovna škola Đuro Prejac

Prvi puta u Desiniću rad sa opismenjavanjem stanovništva, prije svega djece, datira iz 1843. g. i to dolaskom orguljaša Mihalja Šibila iz Zlatara uz svesrdnu pomoć tadašnjeg domaćeg župnika. Na početku je škola imala samo jednu sobu u kojoj su se podučavala tri razreda. Školska zgrada počela se graditi 1864. g., a dograđena i dovršena je 1865.g. kad je u noj i započela nastava. Ista zgrada, koja je imala jednu veliku sobu i trosoban učiteljski stan, služila je sve do 31.VIII 1965.g, kad je sagrađena nova škola.
Kasnije je patronat nad školom preuzela općina Desinić, koja je i plaćala učitelja, a nagledao ga je mjesni župnik. Godine 1869. u školi je počeo djelovati profesionalni učitelj i to Juraj Prejac.
Godine 1875. pregrađena je velika školska soba u dva jednaka dijela i obuku vrše dva učitelja (ravnajući učitelj i podučitelj). Tada škola ima četiri razreda, I. i II. razred poludnevno, a III. i VI.razred cijelodnevno.
Prvi školovani učitelj je bio Juraj Prejac, rođen 14.travnja 1847 kod Ptuja.
Učiteljovanje u Desiniću je počeo 1869. g. Osnivač je učiteljskog vrta, za koji dobije nagradu od “Prečasnog nadbiskupskog stola u Zagrebu” i “Visoke kraljevske zemaljske hrvatske vlade”. Za to dobiva i diplomu za školski vrt Pučke škole u Desiniću.
1892.g. napušta učiteljsko mjesto i postaje inspektor.
Godine 1874. škola prelazi u državni patronat, odnosno patronat zemaljske vlade. 1881.g. prvi put je za podučitelja imenovana ženska osoba.

Godine 1906. počinje sa radom područna škola u Velikoj Horvatski, u dvorcu Erdodya. Za sela Ravnice, Turnovo, Zbilj Gornji i Donji i Veliko Horvatsku oja 1914. postaje nova općinska škola. Tj. za prvog svjetskog rata u području općine Desinić rade dvije pučke škole. Godine1941. upravitelj škole je bio Josip-Zefa Dritanović, Crnogorac, koji je počeo potajno surađivati sa tamošnjim komunistima i partizanima. Godine 1942. u Desinić dolazi ustaški tabornik Masnec, koji je počeo progon partizana i njihovih simpatizera. Veći dio učiteljskog zbora potajno je surađivao sa partizanima ili su pak bili načelu pokreta poput Josipa Štimca-uče, Ankice Odorčić, koju su Nijemci i strijeljali. Odmah poslije II.sv.rata, rade samo četiri razreda. 1946/47. počinje raditi peti razred u prostoriji veterinarske ambulante i kasnije i sedmi razred u privatnom stanu Željka Hohnjeca. 1947.otvara se tečaj “Učenika u privredi”. U 1948/49.g počnije sa radom četverorazredna škola u Gostenju, pod nazivom filijala škole Desinić. Od 15.III 1952.počnije sa radom škola u Jelenjaku.
1954. škola u Desiniću dobiva el.energiju. 15.rujna 1955. otvara se VIII razred, i škola je službeno osmogodišnja. Prvi nosioci svjedodžbe su: Srečko Pokupec, Dravinec Andrija,Turniški Nevenka, Pasarić Nada …

Izgradnja nove školske zgrade počnije 15. siječnja 1961. a otvorenje je 1. rujan 1965. Od 1963. škola u Gostenju se ukida, a škole u V.Horvatskoj, Jelenjaku i Vinagori postaju nižerazredne-područne škole Mjesne škole Desinić koje su do tada bile šesto razredne, odnosno osmorazredne (V.Horvatska).

U osnovnoj školi Desinić, vrlo su bili popularni izviđaći, s jedne strane ideološki organizirani, s druge strane učenici su mogli ići na besplatne izlete. Zanimljivo je također da je već 1959. postojao i tamburaški orkestar. Jedno vrijeme u školi je i djelovao Klub mladih tehničara, pod vodstvom učitelja Josipa Beline, u kojem su bilie sekcije Radio-amateri, fotosekcija, Brodarska i Avio sekcija(modelari). Klub je postigao i neke zapažene rezultate na takmičenjima. Učenici osnovne škole su nagrađivani i na likovno-literarnim takmičenjima.

 

---

Crkva Svetog Jurja

Prvobitno je župna crkva bila na mjestu današnje dvorane za vjeronauk. To se otkrilo 1979. prilikom prekopavanja. Prvo spominjanje desinićke crkve seže do davne 1590.g. kada kralj Rudolf dozvoljava održavanje godišnjih sajmova oko crkve “s Georgii” i kapele “s.Annae in Desinych”. Kasnije g.1639. sagrađena je na današnjem mjestu crkva, a 1676.g. je ista proširena, u baroknom stilu. Godine 1688., 6 rujna, zagrebački biskup Alexandar Ignjat Mikulić posvetio je crkvu.

Nova crkva blagoslovljena je od domaćeg župnika Juraja Novaka 01.XI 1902, a posvetio ju je 1937. nadbiskup koadjutor Alozije Stepinac., kojom prigodom je prvi put zasvirala desinićka limena glazba pod vodstvom Karla Lugarića.

Od monomementalnih vrijednosti spomenuti treba tri srebrna kaleža, stari misal, monastranca sve iz XVI.stoljeća, ranobaroknu kadionicu, pacifikal s trolisnim prečkama, kasnobaroknim relikvijem sv.Križa, zlatom vezana klauzula od jelenje kože…

Crkva ima poligonalno svetište, do kojeg je sakrstija, pobočne kapele koje tvore tlocrt u obliku križa. Na glavnom pročelju poviše portala je reljef Srca Isusova, s dva anđela u poklonu. Zvonik ima biforu, galeriju za ophod, satove, te visoku zašiljenu kapu. Orgulje J.Branda op-60 krase veliki kor, a nabavljene su početkom XX. stolječa. Od starijih spomenika sačuvan je nadgrobni epitaf Petra II. Ratkaya.

Nađete li se u Desiniću obavezno navratite u ponosnu desinićku crkvu Svetog Jurja na samom desinićkom trgu.

Kapele Svete Ane i Svetog Ivana Krstitelja

Kapela Svete Ane kraj osnovne škole i župnog dvora jedna je od rijetkih građevina romantičkog stila sjeverne Hrvatske. Oslikao ju je poznati hrvatski slikar Oton Iveković, a najpoznatija je slika “Posljednja večera”, a isto su jednako vrijedne “Sv. Ćiril”, “Blaženi August Kažotić” i “Sveti Jeronim”..

Kapela Svetog Ivana Krstitelja novo je napravljena kapela u Velikoj Horvatski…

---

Đuro Prejac

Đuraj Prejac rođen je 14. travnja 1847 kod Ptuja. Prvi je profesionalni učitelj pri desinićkoj školi.

Učiteljovanje u Desiniću je počeo 1869.g. Osnivač je učiteljskog vrta, za koji dobije nagradu od “Prečasnog nadbiskupskog stola u Zagrebu” i “Visoke kraljevske zemaljske hrvatske vlade”. Za to dobiva i diplomu za školski vrt Pučke škole u Desiniću.

1892.g. napušta učiteljsko mjesto i postaje inspektor.

Đuro Prejac ml.

Đuro Prejac ml. rođen je u Desiniću 25. studenog 1870. Hrvatski je skladatelj, glumac i redatelj.

Sin je prvog profesionalnog učitelja u Desiniću. Solo-pjevanje je učio kod Ivana Zajca, a završio je glumačku školu u Zagrebu. Od 1899. godine djelovao je kao redatelj i glumac zagrebačkog HNK, a istodobno je bio nastavnik u školi Hrvatskog glazbenog zavoda. Bio je iznimno nadaren i svestran. 30-ak godina je središnja ličnost hrvatskoga lakoglazbenog teatra. Umro je u Zagrebu, 19. siječnja 1936.)

Dobavljeno iz “http://hr.wikipedia.org/wiki/Đuro_Prejac”
više o Đuri Prejcu ml.

---

Kronološki pregled

1954. g. u rujnu	Desinić dobiva el.energiju. Počinje sa radom “Bovex” poduzeće za preradu jaja i peradi.
1955. g.	Desinić prestaje biti općina, postaje Mjesna zajednica u općini Pregrada.
1. rujan 1965.g.	otvorenje nove zgrade osnovne škole “Djuro Prejac” Desinić.
1972. g.	otvara se pogon “Kotka” Krapina u Desiniću, u prostorijama poljoprivredne zadruge Desinić.
16. prosinac 1977. g.	otvorenje TEPa Desinić.
1993. g.	Desinić ponovo postaje općina. U PZ Desinić se zbog teške financijske situacije pokreče stečaj.